Thank you, pain.

 

   Život jeste zajeban i s vremena na vrijeme mogu se očekivati i teški trenuci. Čovjek se obično na sranje privikne, a kad ga prebrodi u sjećanju mu ostaju iskustvo i nauka za dalje. Tako je to.

   Ali dok ja beznadežno plivam (a i ronim) u sopstvenim govnima, uvijek se nađe neko da izigrava, takoreći šatro dobrog Samarićanina i u moja govna me još više prcka. Lijepo od njega.

   Kada je riječ o tim istim teškim trenucima, oni mogu da se dese pojedincu, ali takođe da utiču i na čitavu jednu porodicu. Recimo, nesretan slijed slučajnih događaja prouzrokovao je, je l', sranje, a patimo svi. Znate na šta mislim. Ljudi kojima se sva ta nesreća dešava ne mogu od sramote pogled da podignu. Kao da im njihova muka nije dovoljna, SELO će da priča. Koviljka, Mara, Ranka, you name it, od jedne do druge, od jednog do drugog astala, litre i litre kaHve i priča putuje...
Nekada se ljudi sastanu pa razmijene koju o dešavanjima, ali kad oni sami krenu da rove tuđi prljav veš i šire ga dalje stvari su otišle predaleko. Zar ne rade tako mala djeca, želeci da se svide društvu ili nešto slično? Zapitam se često u šta ostariše te matore groždice...
Pas im mater zaskočio.

    Nađe se u malom mjestu neki normalan mozak sa zdravom dozom racionalizma, te mu se u toku odrastanja desi se nešto nesvakidašnje i čarobno - dopizdi mu.
Iskren aplauz za tebe, momče.

   Tako se dolazi do stava 'zabole me za selo'. Pomenuti stav osudiće svaka baba, jer selo je, naime, bitan faktor u životu pojedinca i istim se mora ograničavati. Tako valjda piše u deset Bož'jih zapovijesti.
U SPUTAVANJU UMA VJERA SELU NIJE NI DO KOLJENA.
-.-

   U mom slučaju, ne samo da me zabole selo, nego bih bio kadar i sa selom kavgu zametnuti... Naravno, da se ne fejkiram u 'široka ramena a muda malena' stilu i da ne bih samim time donijela sramotu roditeljima koji nisu ni krivi ni dužni za sjebanost odgoja suvije šljiva. Bez obzira na to, zaslužujem par poena na konto rebeliona.

   Kontala sam ja, ima nade. Sve ovo što trača je i staro (možda pakost nagriza?). Uskoro će svi lagano da legnu i završe svoje postojanje koje je trebalo iskoristiti (nisu, nisu, nisu...). Biće drugacije, zar ne?
Kasno sam se sjetila potomaka koji vjerno prate stope koje su im utrti...

   Druga linija priče kreće iz osnovne škole, gdje se mlado biće počinje mentalno formirati. Da li ćeš biti glavna faca ili ceš, u najvećem broju slučajeva, postati željan nečije pažnje i radi sticanja iste krenuti pogrešnim putem... Dobra iskra u svakom od ovih ne nestane i kasnije može da se probudi. Kada osobi uspijete osloboditi um i razriješiti je tuđeg uticaja, podariti mu slobodu, on se na staro ne vraća. Baš zato u autobusu u razgovoru sa nekim vrijednim diskusije kritikujem društvo i potrebu čovjeka da se sladi tuđom gorčinom. Zadnji put prekoputa mene i drugarice sjela je neka djevojka, tipičan primjer. Pričala sam glasnije da me čuje i ona. I znam da jeste.
Atenšn horing iskorišten pravilno.

   Zaključak i pun kurac pitanja uz to: zašto loš kopa po tuđoj rani, zar čekamo da i sami osjetimo bol? Zašto taj isti neko ne priđe pomoći onome kome je pomoć potrebna? Zašto mu ne kaže da će biti bolje...

Potrebni su jedan smrdljivi iskreni zagrljaj i par riječi da poprave stvari. Aloo.

   Respect za sve roditelje koji vole svoju djecu i koji su i sami dobri ljudi, otvorena uma. Ako ono još sluša kvalitet muziku, znajte da imate divan porod i da ste sretni.
I nemate nikakav jebeni razlog da se žalite .!.

   Poenta: uništi selo, otvori um, slušaj metal. Amin †





   Ova priča posvećena je Katarini, koja živi u prelijepom malom mjestu na Balkanu, raju na zemlji. Nažalost, u raju žive govna koja ga ne zaslužuju, babe i snajke tračare i njihove nafurane unuke.

Pas im mater zaskočio ;*