Thank you, pain.

Čitajte polako...  

   Dont vori, bi hepi? Kurac moj.

   Bobe, ratniče zelenije polja, šta učini od sebe? Čovjek je nesumnjivo bio napušen dok je spjevavao ovo remek djelo, pa se danas pitamo zašto je čovječanstvo otišlo u kurac.

   Ok, da ne serem, sve zavisi od perspektive, percepcije i sličnih sranja jer smo svi individue i svijet vidimo drugačije i bla bla...
Ali istina je. Postoje i takvi ljudi kojima je "Don't worry, be happy" moto i koji su sposobni da se uz malo emotivnog reagovanja povrate iz te male, plitke bare problemčića u koju su upali. Mrš. I to kao pametno i to kao živi.. aj se ne zajebavamo.

   Ali danas pričam o onima kojima navedeni citat nije, u svom osnovnom obliku, rješenje svih problema. Ljudi koji se ne nalaze u kišnoj bari problema, nego je njihov jarak malo dublji. Tek malo. Ljudi koji su ljudi.

   I eto, imate jednu prosječnu osobu. Pametno dijete, sluša finu muziku i krene da mozga o svijetu oko sebe. Dešava se. Lutajući tako u beskonačnom prostoru mogućih misli počne polako da shvata stvari na svoj način. To je tek početak, jer mišljenje se mijenja, pogledi se mijenjaju. Međutim, već u samom početku vidi da je drugačiji od nekog plitkog prosjeka i osjeća se tako... 

   Ako mislite da stvari vidite iole drugačije, znajte da ste blagosloveni. I naći ćete ljude koji su vrijedni razgovora i filozofiranja. Uživajte, u sebi.

   Međutim, postoje i osobe koje se zbog ovog ili onog razloga osjećaju u svojim životima nesigurno, tužno ili depresivno. Ne bih da zalazim u razloge, ali ću da podijelim svoju, hajde da kažem, "filozofiju" o svemu tom... Naravno, u toku stvaranja ovog pogleda kojeg imam sad, dosta je ljudi, pojava i sličnog uticalo na mene, ali možda se neko u ovakvom tekstiću pronađe...

   Dakle, svijet, ovakvim kakvim ga shvatamo, je ogroman. Pod pojmom 'svijet' ne podrazumijevam samo ovu dražesnu kuglu po kojoj oremo, nego sve postojanje oko nas. Kako, zašto, od čega - ko će ga znati? Lično ne vjerujem u priču da je Bog stvarao sve, te sva misterija u vezi egzistencije za mene može da bude još interesantnija. Šta je bilo prije ovog što postoji? Kako je izgledalo to ništa? Otkud to ništa, ko je napravio, izmislio njega? Otkud prostor? Međutim, kad bih se zamarala ovakvim pitanjima svaki dan, ne bih imala priliku da udahnem ovaj prost, ali tako važan i lovely vazduh i posvetim se nekoj od aktivnosti za koje je moje tijelo sposobno. Wunderbar.

   Kao manji čovječuljak moje viđenje bilo je dosta pozitivnije. Ako se dobro sjećam, nešto na fazon toga da je život jedan i da trebamo što više stvari se nagledati, probati (ALI NE NUŽNO SVE, khm), da je toliko stvari u kojima čovjek može da uživa and so on. Lijepo je to bilo. Ali naravno, sa godinama stvari se mijenjaju.

   Zamisli sljedeću situaciju.
Ti si neko treći u priči. Nalaziš se u vasioni i posmatraš kuglu nam zemlju. Tebi nije ništa, niti oni dole ne znaju da te ima. Jednostavno, stojiš tu gdje jesi i posmatraš... dugo.

Milioni i milioni se rađaju, prožive svoj vijek na ovaj ili onaj način, te na kraju umiru.
Generacije novih dolaze i prolaze... Ti stojiš na svoj mjestu i gledaš kako vrijeme teče.
I da zarate, da pola zemlje bace u pra', šta tebe boli kurac? Samo posmatraš ta mala bića sa svojim svakodnevnim dešavanjima... sitni doživljaji, njima možda veliki a tebi ništa.

I da Zemlja nestane, šta tebe boli kurac?? Za milijardu milijardi godina, na nekom drugom mjestu u tri pizde materine ove jebene vasione kojoj se ne zna kraja rodiće se novi život. I sve ide dalje. Ko nas pokreće? Otkud mi svi tu?

Stojiš, gledaš... kao mravi prolaze, nestaju dolaze... nema kraja. Ako se zagasi Sunce, za nekog novog doći će neko drugo...
Čovjek nije bezgraničan, i ono što se može nekom običnom baji činiti kao potpuna sloboda uma, samo je mala slika beskraja. Sve je uređeno: kako će srce da ti tuče, kako će mozak da ti radi. Svi smo isprogramirani da se rodimo, umremo i nikad više ne vratimo.

Dole na zemlji, stvari su drugačije. Da nose pola svijeta u prah, da sve nestaje, tebe bi bilo briga. Zašto?
Zato što je biti živ najveća, najbolja stvar koja ti se ikad mogla desiti. I ti si toga svjestan. Misliti, POSTOJATI, djelovati. Bezbroj mogućnosti, horde ljudi koji prođu kroz tvoj život ispunjavajući svoju misiju, hiljade sekundi u kojima si osjetio čitav spektar emocija. Svaka sitna stvar koja pričinjava radost, momenti sranja sa kojima se nosiš, sve što može da ti se svakog trenutka desi i izvrne te iz gaća na zlo ili na dobro... 

Zašto si tužan? Ovo je surova realnost. Koliko god da si neshvaćen, ima pun kurac ljudi koji su dovoljno pametni da koriste mozak i sa njim razmišljaju na malo većem nivou od toga da li će uzeti pizzu sa kečapom il sa majonezom (majoneza FTW ♥ ). Ne znaš šta ti donosi sutra.
Svar je da trebaš da se navikneš da budeš on your own. Ništa u šizofreničarskom fazonu, ali kada je sve ovo počelo, kada sam bila pomalo usamljena jer nisam imala za prijatelja nikog ko je iole "drugačiji" počela sam da vidim sebe kao dvije osobe, jednu unutar druge. Bila sam povezana sama sa sobom, zavijena u crno gledala na svijet oko sebe. Svašta čovjek prođe i sve je to divno, ne dozvoli da ti nerealne i loše misli zatvore oči od ljepote koja nas okružuje :). Svijet je pun ljudi koji su govna, retarada, glupana, zatrcanih seljaka, ne znam više kako da ih imenujem. Ali svako od nas ima svijet samo za sebe. Mogućnosti su stvarno velike, a put samo jedan :). Moraš da zakrivudaš tu crtu.. inače... je baš smor.

I šta ja na kraju radim? Ono što mogu je da slušam muziku i koračam. Život jeste avantura. Ne moraš da si u pokretu svaki dan, ne moraš da osvajaš prašume Amazonije. Živ možeš biti čak i kada sjediš i ne radiš ništa. Osjeti :) . Život je jedina šansa da osjetiš postojanje u sebi. Jedna šansa. Nemoj da si došao uzalud.

Ovaj truli uvod prerastao je u neku trulu tipizaciju ljudi... čak nije ni rečeno sve na šta sam mislila.
Na kraju je ispalo da se obraćam nekom depresivnom klincu. Nemojte da se zbog surovosti mojih riječi bacate u Turjanicu (dubina pola metra pod poplavom).

Šalu na stranu, budući da od psihologije nema ljeba savjetovanjem se bavim amaterski.
Kome god treba pomoć, depresija, suicidalnost... tu sam.
icantliveinhereforanotherday@gmail.com

Svjesna sam svog oštrog jezika i smajlića koji su totalno neprikladni. Što se tiče cobeta koji se spominje u naslovu... Šta da kažem. Odvrni i... gel, gel kupuj.

Živjeli :)